(6 glasova, prosjek: 5.00 od 5)

 Loading ...

Eventualna pobjeda Željka Keruma na izborima za splitskog gradonačelnika sasvim će nalikovati onoj divnoj katastrofi kada je starleta Nives Drpić osvojila književnu nagradu „Kiklop”, samo što neće biti nikoga s ovlastima ravnateljice pulskoga sajma da – zbog nepovoljnog ishoda – izbornu utakmicu proglasi nevažećom. Osnovna sličnost sadržana je u tome što bi, kao i u slučaju birokrata koji promoviraju vrijednosti nacionalne kulture, politička elita mogla biti pometena zbog kriterija koje je sama instalirala.Ukoliko najbogatiji stanovnik grada pod Marjanom i jedan od najprimitivnijih žitelja dalmatinskog urbanog središta – čovjek koji se zove Željko Kerum – doista postane splitski gradonačelnik, pokazat će se koliko sustav izborne demokracije može ubijati u pojam. Istini za volju, kao posljedice pojedinih demokratskih izbora znale su nastupati i realne smrti, u količinama koje su se mjerile masovnim grobnicama, ali ni ubijanje u pojam nije sasvim beznačajno.

Liberalniji promatrači, među koje spada i onaj dio građanstva koji ne običava pljuvati po trotoaru i znade se služiti vilicom i nožem – dakle umjerena manjina – doslovno su sleđeni od takve mogućnosti. Zabrinuti kolumnisti i opinion makeri štancaju apele koji prizivaju moralnu paniku, najavljuju kolektivnu noćnu moru i pad u civilizacijski bezdan, jer se suočavamo s „mogućom pobjedom barbarstva”. Paradoks je što to čine u novinama koje su Željka Keruma i iskovale u zvijezdu nacionalnog sjaja, trasiravši mu put za osvajanje političke vlasti.

Vlasnik golemoga trgovačkog lanca, nekoliko stambenih naselja i hotelskih kompleksa, skorojević koji voli pokazivati svoju raskoš, pa se uglavnom slika uz kormilo milijunske jahte ili za volanom ferrarija, dok je maybach vrijedan 650 tisuća eura izložio u staklenome izlogu svoje radnje da ga puk može razgledati, baštinik zdravoga seljačkog rasizma i retorike koja plijeni manjkom samoglasnika i viškom psovki, čovjek koji se diči svojom sirovošću i nedostatkom obrazovanja, te ističe da je, „za razliku od političke gamadi”, sve stekao svojim radom, a počeo je čuvajući ovce u zagorskim zabitima… e, taj Kerum, s frizurom koja nalikuje ribanome kiselom kupusu zalivenom motornim uljem, sa zlatnim lancem dovoljne debljine da se njime može vezati sidro, „čovjek iz naroda” što je uzjahao vjetar uspjeha i urliče u transu samozadovoljstva, prema predizbornim anketama uživa 40-postotnu podršku splitskoga biračkog tijela. Njegovu najozbiljnijem takmacu, kandidatu SDP-a, anketari daju skoro dvostruko manje šansi, dok je predstavnik HDZ-a – sadašnji gradonačelnik – s jedva 10 posto potpore već sada proglašen sigurnim gubitnikom.

Mogao bi se dogoditi rasplet sličan finalu televizijskog spektakla pod nazivom „Evergreen”, gdje je za najbolju domaću „vječnu melodiju” u proteklih pola stoljeća izabran nekoliko godina star pjesmuljak Marka Perkovića Thompsona, naravno – jer su u glasanju sudjelovali i dragi gledatelji. No, netko u žiriju Hrvatske televizije ipak je odlučio Thompsonovo uglazbljeno smeće nominirati u uži izbor. Doajeni estradne scene, poput Olivera Dragojevića ili Drage Diklića, načisto su popizdili zbog „sramotnog srozavanja svih vrijednosti” (mada dosad nisu imali javnih primjedbi na glazbeno-fašistički angažman dotičnoga Perkovića), ali uzalud: „glas naroda” ukazao im se kao jezik isplažen u lice.

Nema sumnje da će Kerum kao vjerojatni gradonačelnik Splita počiniti svaku štetu koja se može zamisliti, pošto je u toj disciplini već pokazao zavidne rezultate i bez formalnih političkih ovlasti. U Zagrebu je tvornicu „Nadu Dimić” – zaštićeni spomenik industrijske arhitekture – u „pokušaju obnove” sravnio sa zemljom, pa poslije izjavio da mu je zbog toga vrlo žao. Slična sudbina vjerojatno čeka i čuvenu „Vilu Matić” na splitskim Bačvicama, također zaštićenu kao spomenik kulture, koju je Kerum kupio od grada s ambicijom da je pretvori u hotel s dosta zvjezdica, a ovih je dana raspisao i javni natječaj za arhitektonsko rješenje „ugostiteljsko-hotelskog objekta”, nekih sedam puta većeg od postojeće vile. Kamioni s miješalicama za beton već brekću na prilazima elitnome kvartu…

Važnije od toga, s Kerumom će do punog izražaja doći perverzija sustava i postojećeg zakonodavstva, jer bi on na čelu grada – da su okolnosti iole normalne – trebao biti netko nemoguć, naime, netko tko je po definiciji u sukobu interesa. Ovako, otvara mu se mogućnost da samome sebi namješta unosne poslove i beskrupulozno uništava konkurenciju, što će poduzetnik njegove vokacije – lišen licemjerja i moralnih kočnica – bez krzmanja i činiti. Za početak, najavio je zabranu gradnje velikih prodajnih centara na užem dijelu gradskog poluotoka, jer je onaj jedini postojeći – njegov. Međutim, valja pošteno reći da sukob interesa nije Kerumov izum; kuštravi trgovac nailazi tek kao krajnja konzekvenca vladajućeg apsurda, pa je „slučaj” što ga najavljuju predizborne ankete utoliko zaslužen i – vrijeme je da to kažemo – sasvim dobrodošao.

Željko Kerum proizvod je kulture medijskog egzibicionizma i dominacije voajerski nastrojenog novinarstva, gdje kreature smanjenih mentalnih mogućnosti, oslobođene svake vrste nelagode ili stida, preko noći postaju popularne i zadobivaju status „zvijezda”, robe koja zadnjih godina dobro prolazi na tržištu. Postaju „poznati zbog svoje poznatosti”, kako bi to rekao Daniel Boorstin, a splitski milijunaš, sa svojom neobuzdanom razmetljivošću i „ekscentričnim” prostaštvom, modelski je primjerak takvoga živog artikla.

Radi se o kulturi lišenoj ironije i sposobnosti za podsmjeh. Nije bilo ničega naročito intrigantnog u tome što je Kerum kupio skupocjeni maybach i stavio ga u izlog, nego je vulgarno bilo ono što se nije doživjelo kao vulgarnost: da je taj Kerumov maybach osvanuo na naslovnim stranicama najtiražnijih dnevnih listova, kao materijalni dokaz uspjeha i moći. I više od toga: okorjeli je trgovac luksuzno prometalo i pribavio zato da bi završio u novinama, jer je jasno prepoznao obostrani interes i uredničke koncepcije koje se bave pornografijom blagostanja. Promatrajući ga na fotografiji za koju je pozirao izvaljen na stražnjem sjedalu, jedan se marginalni analitičar tada zapitao: „Što je volovska koža pod Kerumovom stražnjicom prema raskošnoj banalnosti hrvatskih novina?” Bio je već odavno prošao trenutak kada su postsocijalistički mediji od kritičara skorojevićevštine i primitivizma prerasli u njihove glavne promotore.

I sada, kada je Željko Kerum iz sfere poduzetničke estrade i revijalnih ekscesa zakoračio u oblast politike, priča više nije nimalo zabavna. Izborni oponenti izračunali su da je u mjesec dana Slobodna Dalmacija o njemu objavila 29 članaka, a od toga se 17 puta pojavio na naslovnoj stranici. Ne, to više zaista nije zabavno! Pa ipak se radi o ozbiljnim i sudbinskim stvarima, o političkome odlučivanju i svetim tekovinama demokracije. Priča postaje gorka i zastrašujuća. Drama koju ćemo proživjeti s namrštenim licima zato jer je nismo na vrijeme ismijali. Vrijeme je da u istim novinama zavapimo: Kako će Split postati europska prijestolnica kulture s Kerumom kao gradonačelnikom?!

Eventualna pobjeda Željka Keruma na lokalnim izborima stoga će sasvim nalikovati onoj divnoj katastrofi kada je starleta Nives Drpić osvojila književnu nagradu „Kiklop”, samo što sada neće biti nikoga s ovlastima ravnateljice pulskoga sajma da – zbog nepovoljnog ishoda – izbornu utakmicu proglasi nevažećom. Osnovna sličnost sadržana je u tome što bi, kao i u slučaju birokrata koji promoviraju vrijednosti nacionalne kulture, politička elita mogla biti pometena zbog kriterija što ih je sama instalirala.

Kerumov antipolitički jezik nije slučajno toliko prijemčiv. Predugo su vladajuće strukture suočavale građane s činjenicom da su njihova demokratska prava iscrpljena s ubacivanjem listića u kutije jednom u četiri godine. Sada bi ih mogla sustići osveta demokratski neaktivnih, među kojima je i mnogo demokratski neiživljenih: konzumirat će svoje demokratsko pravo točno u propisanoj mjeri, ali tako da se od sreće zapiju prilikom svečanoga čina, prouzroče što veću štetu i političkoj klasi, uz jezivi cerek, upute poruku: Pogledajte, ima i većih manijaka od vas! I pritom su neusporedivo zabavniji!

Moguće je da dolazi vrijeme odmazde dojučerašnjih marginalaca. Opskurni likovi iz tabloida, magazina s ilustriranom utjehom i večernjih emisija o „društvenim događanjima” teže proširenju svoga scenskog djelovanja i imaju sve vjerniju publiku, a ova je željna gatara, šarlatana, sumnjivih biznismena, efikasnih udavača i turbo-folk izvođača. Publika je sita onih koji joj dvaput u desetljeću iznuđuju glasove i apeliraju na „demokratsku odgovornost”, dok je u međuvremenu odlažu u kontejner svakodnevice, ne pitaju ni za što i ne jebu za suvu šljivu. Nagrnu li njeni stvarni junaci po svojih pet minuta slave na izborne liste, slijedeći Kerumov svijetli primjer, sve sluti na to da bi politička klasa mogla postati žrtvom one vrste političke kulture koju je sama nametnula, i to – vidi vraga – zbog brige za vlastitu nedodirljivost.

Demokracija, svedena na izborno pravo, postaje potrošačka kategorija, a Željko Kerum i galerija praznoglavaca ovjenčanih „slavom” neograničenog publiciteta jesu medijska roba namijenjena širokoj potrošnji. Nakon što su napučili tzv. društvenu scenu, logično je da prodiru i u dosad strogo čuvane političke rezervate. Reperkusije tih prodora, dakako, bit će mnogo konkretnije nego dok su se smješkali s novinskih stranica namijenjenih bulevarskim vijestima, međutim – postoji li zbilja razlika između političkih i bulevarskih vijesti? I treba li iluziju te razlike i dalje smatrati dogmom?

Viktor Ivančić / BH Dani