(1 glasova, prosjek: 4.00 od 5)

 Loading ...

Kad se u radijski program kojeg vodi novinarka Marija Gerbec Njavro javi slušatelj/slušateljica i pokuša kritički govoriti o bilo kojoj javnoj osobi, novinarka ga/ju prekine ovim riječima: moram vas prekinuti jer taj i taj nije ovdje da bi odgovorio na vašu kritiku ili se obranio od vaših uvreda ili objeda. Tako počinje i završava sloboda govora na radiju. Na javnoj televiziji je situacija malo drugačija. S jedne strane imamo redovnu pojavu ograničenog broja uvijek istih glava koje govore, a s druge strane imamo neformalni običaj da se za pojavljivanje plaća određenim iznosom kuna ili usluga. Postoji velika sličnost između javne televizije i privatnih novina u kojima se također pojavljuju uvijek isti opinion makers (vrlo često iste one govoreće glave s javne televizije) ili se prostor za ob(po)javljivanje plaća po nekoj bog-te-pita-kakvoj tarifi.Sve to govori u prilog zaključku da javni prostor operira na principu numerus clausus, a da se svako dodatno mjesto u njemu mora i dodatno platiti. Treba napomenuti da je u javnosti koja operira na principu ograničenog broja mjesta za sudjelovanje ukalkulirana i određena doza kritičkog govora, ali je ona strogo kontrolirana radi stvaranja privida otvorenosti uz istovremeno održavanje statusa quo odnosa moći u društvu. Sloboda govora se tako iz univerzalnog i neotuđivog građanskog prava pretvara u privilegiju bogatih i utjecajnih tj. jakih. Rezultat svega je da jaki i utjecajni igrači putem mjesta koje su si na ovaj ili onaj način rezervirali u javnosti (onom njezinom dijelu koje pokrivaju klasični mediji) postaju još jači i još utjecajniji, a oni koji to mjesto nemaju ostaju nevidljivi i bez glasa.

Slijedeći, dakle, trag novca i interesa, doći ćemo vrlo brzo do zaključka da javni prostor u Hrvatskoj kontroliraju država (primarno kroz javne radio i televiziju) s jedne strane i razni privatni ili korporativni igrači/agenti s druge strane. Ovdje je potrebno pojasniti pojam države. Naime, postoji pristup (ne samo u znanosti, nego i kolokvijalno) koji političko reducira na pitanja vladavine, pri čemu je država središnji pojam. Iako zastupam puno šire određenje političkog, u ovom kontekstu pojam država koristim upravo u njegovom kolokvijalnom značenju vlasti. Slaba ili jaka (ovisno s koje strane se gleda) strukturalna veza između ova dva najmoćnija aktera kontrole javnosti su manje ili više aktivne/i građanke i građani. Interes vlasti je da kontrolom javnog prostora osigura legitimitet svojih politika, a time i svoju pobjedu na izborima (građani/građanke u funkciji birača). Korporativni interes usmjeren je, naravno, na maksimizaciju dobiti kroz javno poticanje na potrošnju tj. oglašavanje (građanke/građani u funkciji potrošača). S onu stranu javnosti događaju se pak interesna povezivanja vlasti i privatnih interesa. Budući da je javnost genuino stanište političkog pod-sustava i da se politički legitimitet stječe primarno javnim djelovanjem, logično je postaviti sljedeći alogritam: što otvoreniji javni prostor to legitimnija politika (u terminima autonomnosti i autoreferencijalnosti političkog pod-sustava) i obrnuto: što manje javnosti tj. što više ograničenja pristupa javnom prostoru, to manje legitimiteta političkog (bez autonomnog djelovanja politika postaje sluškinja drugih društvenih pod-sistema).

Društveno vs. političko

U grčkom polisu javnost je bila agora - mjesto pojavljivanja slobodnih i jednakih građana koji su međusobno neposredno komunicirali. U predstavničkim demokracijama agoru su zamijenili parlamenti i vijećnice, a mediji su se od prenositelja informacija razvili u glavnog čimbenika oblikovanja onoga što se popularno zove javno mnijenje. Javnost je od oznake političkog postala imenica koja označava publiku sastavljenju od anonimnih pojedinaca i pojedinki (nužno pismenih). Od javnosti koju čini amorfna publika ili auditorij u položaju pasivnog primatelja informacija, ne može se očekivati da sudjeluje u kreiranju nekog javnog mišljenja, nego tek da izražava svoje raspoloženje koje se čak može i mjeriti tzv. ispitivanjima javnog mnijenja. Njezina uloga svedena je na odobravanje ili odbijanje postupaka vlasti kroz izbore ili referendume i na odobravanje ili odbijanje proizvoda kroz potrošnju. Dok mišljenje pripada individuama, publika može imati samo mnijenje. Sada se već jasno nazire da je javnost u stvari teren za čije osvajanje i kontrolu se, putem medijske poluge, bore utjecajni i jaki akteri iz vlasti i privatnog poslovanja. Nije stoga čudno da se politika i biznis danas manje više svode na “public relations” tj. odnose s javnošću, gdje su uspješniji oni koji u oblikovanju javnog mnijenja u svoju korist (nerijetko i manipulacijama javnim mnijenjem) vještije koriste tajne PR zanata. Iz rečenog se može izvući zaključak da je do krize legitimiteta političkog ili do tzv. demokratskog deficita dovela transformacija javnosti u masovnim društvima. Kriza političkog koje je po definiciji područje djelovanja slobodnih i jednakih uvjetovana je, drugim riječima, prevlašću društvenog koje je po definiciji rezultanta sukobljenih interesa nejednakih društvenih skupina.

Iako je većina građana na fenomenološkoj razini svjesna pogubnosti sprege javnog (političkog) i privatnog (društvenog), najčešće ipak izražavamo zgražanje zbog korumpiranosti političara (kao da se od privatnog sektora i ne očekuje drugo do li korištenje svih sredstava u ostvarivanju interesa). To je sasvim normalna reakcija. Naime, političari ili oni koji su demokratski izabrani da se bave poslovima od javnog tj. zajedničkog interesa, djeluju javno, a po dolasku na vlast postaju puka transmisija raznih konkurirajućih partikularnih društvenih interesa (uključujući i one kriminalne) koje najčešće ne vidimo. Vrlo često je javno djelovanje političkih stranaka usmjereno na pogodovanje onima koji su više platili ili koji uspješnije ucjenjuju. Budući da su kanali javne komunikacije strogo kontrolirani ili začepljeni, nezadovoljstvo takvom politikom ne može rezultirati promjenama, a to za sobom povlači neodgovornost izabranih prema onima koji su ih izabrali. Kriza legitimiteta je neminovna, a politička apatija zahvaća cijelu zajednicu. Društveni odnosi određeni su pravilima igre nultog zbroja (jedni dobivaju, drugi gube), solidarnost kao vezivno tkivo društva slabi ili potpuno nestaje, društveni pod-sustavi postaju disfunkcionalni (ne ostvaruju svoje ciljeve), dolazi do općeg nepovjerenja, a čovjek čovjeku postaje vuk. Skrećeno rečeno, potiskivanje političkog (zajedničkog) od strane društvenog (privatni interesi) približava nas prirodnom stanju u kojem je jedini zakon zakon jačeg.

Virtualni i realni svijet ljudi

Srećom, kad su ljudi i njihov svijet u pitanju, ono što pokvarimo možemo i popraviti. U tomu se pouzdano možemo osloniti na moć koju generiramo zajedničim komunikativnim djelovanjem. To je moć trajnog konstituiranja zajednice na temelju (isključivo ljudskih osobina) praštanja i međusobnog davanja i održavanja obećanja (Ustav) kod svakog novog početka. Iz tako definirane moći nastaje povjerenje i solidarnost, a oni dovode do napretka u slobodi i maksimizacije sreće koju sloboda uvijek sa sobom rađa. Da bismo generirali tu moć moramo se, međutim, vratiti na agoru tj. ponovno (p)osvojiti javni prostor gdje ćemo komunicirati/općiti kao slobodni i jednaki muškarci i žene, građani i građanke. Već sam navela razloge zbog kojih nam naš realni svijet po mnogočemu više nije pogodno mjesto za tako nešto. No, uz pomoć informatičko-komunikacijske tehnologije kreirali smo virtualni svijet u kojem takve nepogodnosti ne postoje (jedine nepogodnosti su one tehničke prirode). Internet je od ljudi proizveden virtualni svijet u kojem se više-manje neometano odvija komunikacija na globalnoj razini. To je virtualna agora i kao ekskluzivno ljudska tehnološka kreacija temelji se na (odnosno, u nju je ugrađen) principu jednakosti i slobode svih koji se na njoj pojavljuju.

Od ljudi proizvedeni naši realni i virtualni svjetovi su autonomni, autopojetički i autoreferencijalni sustavi. Virtualni svijet promatra realni svijet kao svoj okoliš jednako kao što realni svijet promatra prirodu kao svoj okoliš. Oba sustava međusobnim strukturalnim vezama jedan drugog permanentno iritiraju, odnosno, utječu jedan na drugog i uče jedan od drugog. Uzmimo za primjer jednostavu internetsku formu kao što je blog. Bloganje je oblik individualnog pojavljivanja kroz medij interneta u virtualnom svijetu. On je strukturalna veza realnog i virtualnog svijeta. Osoba koja bloga objavljuje informacije iz svijeta realnog života i sudjeluje u oblikovanju javnog mišljenja blogerske zajednice koja postoji u virtualnom svijetu. Tako formirano javno mišljenje (ukoliko je dovoljno iritantno ili provokativno) vraća se u javnu sferu realnog života gdje proizvodi određene reakcije. Obrnuto, događaji iz realnog života kakvi su, primjerice, parlamentarni izbori, utječu na iznalaženje novih formi javne i otvorene komunikacije u virtualnom svijetu, pri čemu socijalne mreže poput facebooka služe kao strukturalna veza između dva svijeta. Ovakvo recipročno iritiranje moguće je zbog jednostavne činjenice da su ta dva svijeta operativno neovisna jedan o drugome (tj. autopojetička).

Međutim, radi se ipak o tehnologiji čiju svrhu određuju ljudi i, kao i sa svim drugim tehnologijama do sada, ona se može koristiti za dobro (javna i otvorena komunikcija najvećeg broja različitih subjekata) ili za loše i zlo (nadzor i manipulacija privatnošću). I to se već događa. Usporedno s unaprjeđenjem upotrebe inteneta u obrazovanju, znanosti, privredi, demokraciji itd., represivni sustavi država i nadzorne službe korporacija nastoje regulirati internet i ograničiti slobodni tok informacija narušavajući temeljnu premisu na kojoj je izgrađen intenet - neutralnost medija. Bitke za očuvanje slobode i neutralnosti interneta odvijaju se bez prestanka na mikro i makro razinama: horizontalno između korporativnih interesa i prava pojedinaca/pojedinki i vertikalno između države i građana/građanki. Baš kao što virtualna demokracija ne može zamijeniti djelovanje ljudi u realnom svijetu, tako se i bitka za internet dobija na sudovima i u parlamentima. Ne mogu se sjetiti ni jednog izuma koji bi proizveo sličan efekt. Taj presedan u tehnološkoj povijesti čovječanstva dokaz je da s internetom nismo dobili puko oruđe čija je namjena tek da nam olakša život, nego da smo sebi stvorili novi medij komunikacije, a svojem svijetu dodali novu dimenziju i to po mjeri onog što nas čini ljudima - slobode i jednakosti. Internet je medij slobodne javne komunikacije u virtualnom (metautopijskom) svijetu i zato svaki pokušaj njegove izvanjske regulacije izgleda kao osvajanje novog svijeta i kršenje prava i sloboda “urođenika” koji u njemu žive. Treba li ova metautopija postati temeljna i zaštićena vrijednost našeg društva kao legitimni izvor moći zajedno djelujućih ljudi?

pollitika.com/blog/nemesis