(Članak bez glasova)

 Loading ...

“Nikdar ni bilo da nekak ni bilo i navek bu da nekak bu” lajtmotiv života na ovim prostorima pri tom ne mislim samo na Hrvatsku iako je o Hrvatskoj riječ. Nekako će već biti, riječi Petrice Kerempuha odoljevaju svim izazovima protoka vremena. To samo govori o tome kako se mi ne mijenjamo, ili ako se mijenjamo onda su to samo kozmetčke - pomodne promjene, nikako one suštinske, jednostavno ova močvara je sveudilj jednaka bez obzira na kolorit zastava nad praznim i tupim glavama. Još jedan Božić, još jedna Nova godina, kada se stiša buka petardi i provari na dug kupljena hrana nećemo moći reći po čemu se to ova dolazeća 2009. razlikuje od prolazeće 2008. Dakle nakon pastorale Božićnih čestitki, okrutna stvarnost čeka iza ugla, no za nas je to potpuno normalno i već viđeno mi tu šizofrenost živimo predugo da bi je uopće primjećivali.

Ono što je konstanta činjenica je da živimo privid, dok stvarnost nema puno veze sa onim što mi pokušavamo sebe uvjeriti, broj mobitela po glavi stanovnika ne govori o blagostanju, prije o naporu da budemo dio onoga što ne uspijevamo, ne možemo ili ne znamo - dio normalnog svijeta. Iako kad kažemo Svijet kod većine to podrazumijeva EU, no ja mislim na svijet, jer EU je isto tako krletka, pozlaćena, no ipak krletka sa strogim pravilima ponašanja. Devedesetih smo izjurili iz Jugoslavije, da nebi više bili dio neuspjeha i osrednjosti, željeli smo biti poput Beča, Rima, željeli smo i mi šarene, bogate i prepune izloge, ono što smo zaboravili je da će sve to u tim izlozima i koštati nešto, pa ako to želimo trebali bi imati i ponešto novca, a taj isti negdje i zaraditi.

Rat, pljačka, otimačina, bezobrazluk, kurvini sinovi na vlasti, banditi u ekonomiji, godinu po godinu, jednu bezličniju od druge i eto nas danas sa knedlom u grlu, strahujući za ono malo što imamo iako to što imamo samo čuvamo nekoj banci, ali, jebi ga, i to je nešto bar nismo na cesti i ne tučemo se oko prava na prekopavanje kontejnera, zasad, no što slijedi? Kažu kriza, ej kriza,svijetska, velika, guta sve pred sobom. Svi snovi i tlapnje državnog vrha o blagostanju i prosperitetu odoše u vražiju mater preko noći, svi podaci o odlascima na skijanje, kupovanju novih automobila, građevinskom bumu, sve to ispari, ciglane se zatvaraju, cementare staju, bogami bum samo od implozije. Vlada, predsjednik, Sabor svi sabili redove i glave (od ovog drugog i nema neke koristi, više pjesnička forma), dijele se odlikovanja dojučerašnjim zakletim neprijateljima sve začinjeno degutantnim gugutanjem o zaslugama, zaslugama za što pobogu, za što je to Šeks zaslužan osim za probleme sa svojom jetrom da bi dobio orden. Možda se taj svjetlucavi limić i šarena trakica dodjeljuje zbog kaosa u paravosuđu, našoj rak rani po kojoj je taj isti nemilice kadrovirao, ili za amnestiranje zločinaca i zatvaranje očiju pred tim istim zločinima. Može li niže, ma naravno da može, smislit ćemo mi već nešto da svekoliki puk zabezeknemo.

Ne bojte se krize, kriza nam je srednje ime, što sve ovuda nije protutnjalo pa smo još živi, neću previše o bauku krize o tome sam ranije sada je svejedno nebitno, ono što vam ne žele reći pa čak ni Rohatinski, ne zato što ne zna, već zato što ne želi doljevati ulje na vatru i raspirivati paniku, a to je da mi tu nemožemo ama baš ništa, nemamo ni sa čim ni sa kim, stanje je jednostavno takvo i da nema ove svjetske krize mi bismo bili kolokvijalno ne u banani već u govnima, a ova kriza će to samo zaoštriti. Naša vlada nema kapitala kojim bi se bavila protekcionizmom, strani vlasnici svega i svačega će prvenstveno gledati svoj interes, što je i normalno, a mi to možemo samo promatrati i nadati se da ćemo se eto baš mi tj. ja izvući. Nitko ne zna kako će se kriza odraziti na nas ove i iduće godine, a što je i najvažnije, koliko će trajati, tko izlazi sa nekim brojevima i datumima, spekulira, a to u svakodnevnom životu jednostavno ne funkcionira, da li ću jesti danas, sutra ili idući tjedan, bitno je, vrlo je bitno.

Ono što se nikada promijeniti neće je to da naša vlada pojma nema što slijedi, kako se postaviti, nas će situacija uvijek zateći nespremne, bilo da se radi o ekonomskoj krizi ili slovenskoj blokadi pristupa raju, nikada mi nećemo imati spreman odgovor osim mržnje, animoziteta, ili barem durenja. Slovenci su naša nova meta, te ovakvi te onakvi, činjenica je da nemamo sređene odnose niti sa BiH, Srbijom, dakle sa ključnim susjedima nismo sjeli za stol i dogovorili bar okvir za razumjevanje, umjesto toga se durimo, sikćemo i bojkotiramo, glupo i nezrelo. Da li su u ovome samo Slovenci ili su se stare članice sakrile iza Slovenije da za njih otkloni problem zvani Hrvatska, dok ne riješe svoje probleme, tko to zna, znam tko sigurno ne zna, naš ministar vanjskih poslova.

Svi skupa ćemo morati poraditi na osjećaju odgovornosti, odgovornosti za učinjeno i ne učinjeno, izgovoreno i neizgovoreno, toga nam kronično i alarmantno nedostaje, primjer je i protest “steginite vi svoj remen bando lopovska”, zapaliti široke narodne mase i nije tako lako kako se čini na prvi pogled, nema instant revolucija, treba tu puno rada i znanja, osim bujice psovki malo toga pametnog je rečeno na tim skupovima, slaba posjećenost, neartikuliranost, to je neuspjeh i točka. Nema ali, nema i to je nešto, to je ništa i apsolutno nikakvim alkemijama ne može postati nešto. A to treba priznati i krenuti dalje pametnije, dosljednije i prije svega, djeco draga ajmo malo poradit na jeziku, zaboga. Odgovornost je u ovom slučaju u tome što takvi diletantski skupovi unaprijed dezavuiraju neke koji bi mogli biti bolji i snažniji, no zbog ovog lošeg na primjer 30% ljudi manje dođe, eto to je odgovornost. Vruća glava je lijepa stvar, no ipak malo relnosti ne škodi, puno ideja kola uokolo i lijepih misli no neprestano se rasplinjavaju. Vidim da se i Mrak muči što sa rasplinjavanjem na ovoj stranici, teško pitanje, ali da ima svašta, ima.

Nisam mislio da ću doživjeti revival Marxa, ali eto pojačano se čita, pobogu ne u Hrvatskoj, vani naravno, praše i nova izdanja. No nad ovom gungulom bi se i on zamislio, stvarno su je pametni igrači ( Hayek i Friedman) doveli do apsurda, morao bi i deda Marx puno toga redigirati, no ipak, kreće se, možda kriza urodi plodom razmišljanja, novih filozofskih pravaca, nove duhovne renesanse u veličanstvenoj pobjedi nad materijalnim, ili sam ja to zabrijao. Ma zabrijao sam, doba je lijepih želja i novogodišnjih odluka koje se nikada ne održe, no lijepo zvuče. I dalje ćemo očekivati bolju budućnost i živjeti lošu sadašnjost, ali ipak i unatoč, nikad nije bilo da nekako nije bilo, stvarno, imajte vjere u sebe i ljude oko sebe, ne u Obamu on je daleko, pružite ruku i možda se iznenadite u ljude oko sebe, a priznat ćete to vrijedi mnogo, više nego što mislimo. Stoga sretna Vam Nova 2009. ma kakva bila.

Slični članci u ovoj kategoriji:

1. Kriza u svijetu? Kako kome Sve žive medije su ovih dana preplavile gomile informacija koje...