(Članak bez glasova)

 Loading ...

ANDRIJA HEBRANG dizao bi tužbe. Netko je rekao da su političari lopovi (što je vjerojatno najstarija izjava u povijesti i stoji rame uz rame sa kurvanjem kao najstarijim zanatom) i Andy se prepoznao. Susjedi ga iz vica nazivaju lopovom, a čak ga je i unuka pitala “jesi ti lopov, dida”.

Bu-hu, Hebranže.

Suosjećamo s vašom boli jer to je prava ljudska drama s kojom se malo tko može nositi. Susjedi koji vam u kroz zajebanciju žele zaželjeti dobro jutro i ljubopitljiva unuka nešto su što vas noćima tjera u nemiran san, a budite se grčevito držeći vlažnu plahtu koju ste natopili suzama i znojem. Moj bože, kako izdržati tu duševnu bol? Pod hitno valja angažirati tim odvjetnika koji će pravdu istjerati na čistac i bijesnu čeljad koja nema pametnijeg posla izvesti pred lice pravde. I premda se radi o nepotrebnom isticanju očitog, ali postavlja se zdravorazumsko pitanje što normalnog čovjeka tjera na ovakav potez ako njegovo ime nikad nije izrečeno i izravno povezano s tom uopćenom izjavom. Primjerice, da je netko ustvrdio kako su “svi su zagorci ispičuture”, bojim se da bi samo teški jazavci našli vremena da teoretiziraju i osporavaju točnost te tvrdnje.

Sad će nas Andrija Hebrang podučiti pravilima ponašanja jer reda mora biti i ne mogu ljudi propitivati vlast koju su izabrali i koju održavaju iz svojih džepova. Pa nije ovo neka demokracija da svatko priča ono što hoće.

Tko je to vidio?

Di toga ima, dida?

Doduše, nešto je zajebanija situacija kada vam je susjed razvojačeni branitelj s PTSP-om i u alkoholnom vas stuporu svake večeri ispituje “gdje ste bili `91″ ili kada vas kćer zapita možete li joj kupite neki odjevni predmet, a vi ste baš ostali bez posla.

Drugim riječima, postoje “pravi” problemi dok nas vi nasmijavate ovakvim potezima.

I dok se Andrija Hebrang bakće s pizdarijama, narod mu se pred očima pretvara u kamikaze i u jurećim dokazima lošeg imovinskog stanja zabija u vrata Sabora. Cijeli slučaj s Jugićem na “vratima raja” baca zanimljivo svjetlo i na sigurnost građana Zagreba o kojoj se ovih dana ponovno pričalo, ali zanimljivo je to da se u vrijeme “ronjenja suza” oko mirnih prosvjeda nezadovoljnih građana, jedan dio građana odvažuje na daleko ekstremnije mjere.

Mnogi su nezadovoljni, ali neki od njih su i očajni i spremni su učiniti daleko više od pisanja transparenata. Za skupove nisu ni čuli jer žive u automobilima, a žive od koznačega snalazeći se koznakako. Realno gledajući, za prosvjede je kasno i time se u većoj slici ne postižu apsolutno ništa. Sjest će u svoj Jugić, zabiti se u vaša vrata jer tako barem znaju gdje će provesti narednih pet godina. To je ono što očaj nekima čini, a u takvim situacijama nada kod nekih umire puno brže od šišmiša i čovječjih ribica zajedno. I da stvar bude još jasnija, možemo o tome pisati, kritički se osvrtati i generalno seruckati bez mjere, ali sve se svodi na jedno - nemamo pojma kako žive oni u situaciji goroj od naše.

Stoga, dragi političaru, zahvalite sretnoj zvijezdi jer ovaj je narod još uvijek dovoljno pribran da svoja prava zahtijeva i ostvaruje u okvirima propisanim zakonom. Za razliku od Amerikanaca, naši političari ne žele da se Yugo vrati.

Hrvoje Marjanović, index.hr, photo: Goran Mehkek, CROPIX